Overblog Follow this blog
Edit post Administration Create my blog

"Mi u Kur'anu objavljujemo ono što je milost i lijek vjernicima." (El-Isra,82)

01 Oct

STAV ISLAMA O MUZICI

Published by Liječenje Kur'anom

STAV ISLAMA O MUZICI

Ovu temu obrađujemo iz razloga što je direktno povezana sa tematikom kojom se bavimo na ovoj stranici. Muzika u islamu je haram, što ćete vidjeti u priloženom tekstu, uz dokaze iz Kur’ana, Hadisa, govora ashaba i učenjaka islama prvih generacija, kao i iz stava četiri mezheba u islamu. S obzirom da džinni (šejtani) vole muziku, da ulaze u ljude i uživaju u tom haramu zajedno sa onim u kome se nalaze, te kroz taj i druge harame samo učvršćuju svoje pozicije u opsjednutoj osobi, objavljujemo ovaj tekst, uz savjet svakoj osobi koja ima problem sa sihrom i džinnima da ukoliko sluša muziku, da to odmah ostavi i nedaje potporu i povoda da ti napasnici i dalje ostaju u opsjednutoj osobi i naslađuju se tim grijesima, u kojima džinni i te kako uživaju

U svemu što je Allah, dželle šanuhu, zabranio postoji mudrost i korist Njegovim robovima, shvatili to oni ili ne, svejedno da li to nauka ustanovila sada ili poslije izvjesnog vremena. Kada nešto zabranjuje Svojim robovima, Svevišnji Allah zabranjuje i sve puteve koji tome vode. Nema sumnje da muzika i njeni opojni zvuci bude strasti i navode čovjeka na činjenje zabranjenog.

Najveći dokaz tome jeste i vrijeme u kojem živimo. Da li ste vidjeli nekoga ko obavlja namaz, uči Kur’an, čita Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, hadise i boji se Allaha, dželle šanuhu, a čini nemoral? Tako mi Onoga pored Kojeg nema drugog boga, to se čini uz muziku i uz šejtanske glasove koji opisuju ono što bi i u “kamenom” čovjeku probudilo strasti.

Muzika odvodi od spominjanja i podsjećanja na Svevišnjeg Allaha, jer sve pjesme koje se pjevaju uz muziku vezane su za ovaj svijet i njegove varljive ljepote. Još nikada nismo čuli da neka od tih pjesama spominje kabur, Sudnji dan, polaganje računa pred Allahom, Gospodarom svih svjetova itd. Zar to nisu šejtanska posla?! Ovim nevrijednim prolaznim užicima ovoga svijeta zavode se Allahovi robovi kako bi izgubili onaj svijet. To šejtan želi da Allahove robove učini svojim robovima i da budu u njegovoj stranci, a ona je zaista na gubitku.

Uzvišeni Allah kaže: “Oni na šejtanovoj strani sigurno će nastradati.” Muzika ima i druge štetne posljedice: kvarenje ahlaka, ljudi i zajednice, ulijeva licemjerstvo u ljudska srca, iziskuje trošenje velikog imetka, oponašanje nevjernika, a to je strogo zabranjeno.
Muzika je zabranjena na osnovu Kur’ana, hadisa i izjava islamskih učenjaka.

  • DOKAZI IZ KUR’ANA

Uzvišeni Allah kaže:

“Ima ljudi koji kupuju zaludni govor (lehvel-hadis), da bi ne znajući s Allahovog puta odvodili…”

Ebu Bekeri je pripovijedao: “Na pitanje u vezi s ajetom, Ibn Mes’ud je odgovorio: ’Tako mi Onoga osim Kojeg drugog boga nema, to se odnosi na muziku.’”

Ibn Mes’ud je o sebi govorio: “Tako mi Allaha osim Kojeg drugog boga nema, nije objavljena nijedna kur’anska sura a da ne znam gdje je objavljena, niti postoji ijedan ajet iz Allahove Knjige a da ne znam povodom čega je objavljen. Da znam nekog učenijeg od sebe u Allahovoj Knjizi a moguć mu je pristup, osedlao bih jahalicu i otišao kod njega.” U Muslimovoj verziji stoji dodatak: “Šekik je izjavio: ’Sjedio sam u halki s Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, ashabima i nisam čuo nijednoga od njih da je porekao ove Ibn Mes’udove riječi.’” To nam potvrđuje da je Ibn Mes’ud bio zaista najučeniji ashab kada je riječ o Allahovoj, dželle šanuhu, Knjizi.

Seid b. Džubejr pripovijeda da je Ibn Abbas, radijallahu anhu, ajet: “Ima ljudi koji kupuju lehvel-hadis” tumačio na sljedeći način: “To se odnosi na muziku.”

Poznato je da je Ibn Abbas, radijallahu anhu, bio vrstan komentator Kur’ana, tim prije jer ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prilikom privio na svoje grudi i zamolio: “Moj Allahu, pouči ga mudrosti (sunnetu) i tumačenju Kur’ana!”

Od Ebu Zabijanovog oca prenosi se da je Džabir ovaj ajet tumačio ovako: “To se odnosi na muziku i slušanje muzike.” Ibn Omer je govorio: “Lehvul-hadis, to je muzika.”

Tumačeći izraz “lehvul-hadis”, Ibn Abbasov učenik Mudžahid rekao je: “Ajet se odnosi na muziku.”

Mudžahid je nesumnjivo najučeniji tabiin, on je trideset puta ponovio Kur’an pred lbn Abbasom, zastajući kod svakog ajeta i pitajući ga o svemu što je vezano za taj ajet. Ibn Omer, Ikrime i Hasan Basri izraz “lehvul-hadis” tumačili su istovjetno: “Taj se izraz odnosi na muziku”, a po Hasanu: “Na muziku i muzičke instrumente.”

Imam Taberi zapisao je: “Ovaj se ajet odnosi na sve što odvodi od Allahovog puta”, na prvom mjestu spomenuvši muziku. Potom je naveo tridesetak predanja, i to s različitim lancima prenosilaca, u kojima stoji da se gornji ajet odnosi na muziku, pjevačice i drugo što je vezano za muziku.

Ibn Kesir veli: “Da se ajet odnosi na muziku, mišljenje je: Ibn Abbasa, Ibn Mes’uda, Ikrime, Mudžahida, Seida b. Džubejra, Mekhula, Amra b. Šuajba, Alije b. Buzejme.”

Imam Kurtubi rekao je sljedeće: “Ovo je najispravnije tumačenje ovog ajeta, a Ibn Mes’ud tri se puta zakleo da se ajet odnosi na muziku. Muzika je zabranjena Kur’anom i hadisom.”

Ibnul-Kajjim tvrdi: “Nema čovjeka koji sluša muziku ili svira na muzičkim instrumentima, a da nije u zabludi kada je riječ o znanju i djelima.”

Muhammed b. Kadir govorio je: “Ibn Mes’ud, Ibn Abbas, Džabir i tabiini nakon njih jednoglasno su kazali da se izraz ’lehvul-hadis’, koji se zabranjuje u ajetu, odnosi na muziku. To je nepobitan dokaz da je muzika zabranjena, a ujedno i odgovor Ibn Hazmu, koji kaže da ne postoje dokazi koji zabranjuju muziku.”

Šejh Ahmed Hemedani naveo je imena trinaest najpoznatijih tabiina koji su govorili da se izraz “lehvul-hadis” odnosi na muziku. Makar da i ne postojali drugi dokazi da je slušanje muzike zabranjeno, ovaj bi ajet bio dovoljan kao dokaz. Takođe, nema sumnje da su riječi ashaba i tabiina dokaz u tom pogledu, jer su oni crpili znanje s čistog izvora: izravno od Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem. Govoreći o ljudima koji kupuju “lehvul-hadis”, Svevišnji Allah dalje kaže:

“Kada se nekom od njih ajeti Naši kazuju, on oholo glavu okreće, kao da ih nije ni čuo, kao da je gluh, zato ga bolnom patnjom obraduj.”

Komentirajući ovo, imam Taberi kaže: “Kada čuju poziv Kur’ana, oni koji kupuju ’lehvul-hadis’ okreću se, ne žele ga slušati ni odazvati.” I ovdje se upravo nalazi odgovor na pitanje: zašto oni koji slušaju muziku okreću glave od Kur’ana. Zato što su to dvije sušte suprotnosti koje se ne mogu istovremeno naći u srcu vjernika: ako se jedno usidri u srce, za drugo nema mjesta.

Obraćajući se šejtanu, Allah, dželle šanuhu, kaže: “I zavodi glasom svojim koga možeš…”

Mudžahid ovaj ajet tumači ovako: “Šejtanski glas, spomenut u ovom ajetu, jeste muzika i zabava.”

Šejhul-islam Ibn Tejmijje u djelu Medžmu’ul-fetava navodi sljedeće: “Glas šejtana u ovome ajetu odnosi se na muziku, kako tvrde neki ispravni prethodnici.”

Imam Kurtubi zapaža: “Ovaj ajet upućuje na to da je muzika zabranjena.”

Svemogući Allah je rekao: “Pa zar se ovom govoru iščuđavate, i smijete se, a ne plačete, a vi samidun, bolje je padajte licem ne tle pred Allahom, i klanjajte se.”

Ibn Abbas, radijallahu anhu, ovako komentira navedeni ajet: “Samidun je izraz koji se odnosi na one koji upotrebljavaju muzičke instrumente. Kada bi čuli učenje Kur’ana, mnogobošci bi pjevali i zabavljali se; izraz potječe iz Jemena.”

I Mudžahid je slično rekao: “To je muzika. Stanovnici Jemena kažu ’semede redžulun’ za čovjeka koji svira na muzičkim instrumentima.”
A sure: Lukman, Isra i Nedžm, u kojima se nalaze navedena tri ajeta, mekkanske su po jednoglasnom mišljenju svih islamskih učenjaka. Dakle, Allah, dželle šanuhu, još u Mekki zabranio je muziku, prije nego što je propisan namaz, džihad i ostali propisi.

  • DOKAZI IZ HADISA

Hadisi koji zabranjuju muziku jasni su, i njih ne treba posebno tumačiti. Ovdje ćemo navesti samo neke od njih.

  • Ebu Musa Ešari prenosi sljedeće Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Zaista će u mom ummetu biti ljudi koji će dopuštati nemoral, svilu, alkohol i muzičke instrumente. Stanovat će u podnožju brda, a njihov pastir će im napasati stoku i doći će siromah tražeći pomoć, pa će mu reći da dođe sutra. A njih će zadesiti strašna noć: Svevišnji Allah će na njih brdo strovaliti, a od nekih će načiniti izobličene majmune i svinje do Sudnjega dana.” Navedeni hadis vjerodostojnim smatraju sljedeći hadiski stručnjaci: Buharija, Ibn Hibban, Nevevi, Ibn Tejmijje, Ibn Kesir, Ibnul-Kajjim, Askalani, Sehavi, Sujuti, Sanani, Alusi, Albani i neki drugi muhaddisi. A u predaji kod Ibn Madžea stoji: “Pojavit će se ljudi iz moga ummeta koji će piti alkohol, nazivajući ga drugim imenima, a povrh njihovih glava biti će svirka muzičkih instrumenata i pjevačice. Allah će ih izobličiti, tako što će načiniti od njih majmune i svinje.” Islamski učenjaci slažu se u tome da su razvrat, svila za muškarce i alkohol zabranjeni. Uz ove najstrožije harame Poslanik, sallallabu alejhi ve sellem, spominje i muzičke instrumente, za koje važi isti propis. Ovaj hadis je najjasniji i najispravniji dokaz iz sunneta da je muzika haram.

Islamski učenjaci jednoglasni su u mišljenju da su razvrat, svila (za muškarce) i alkohol zabranjeni. Uz ove najstrožije zabrane Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spominje i muzičke instrumente, koji imaju isti status.

  • Ibn Abbas, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah mi je zabranio” ili je rekao: “Allah je zabranio vino, kocku i kubu; a sve što opija haram je.” Sufjan je govorio: “Upitao sam Aliju Bezimeta šta je to kuba, na šta je odgovorio: ’To je bubanj.’”
  • Ebu Umama, radijallahu anhu, pripovijedao je da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prilikom rekao: “Ne prodajite pjevačice, nemojte ih ni kupovati, niti ih poučavajte pjevanju, zaista nema dobra od takve trgovine, a takva je zarada haram.” Povodom toga objavljen je ajet: “Ima ljudi koji kupuju lehvul-hadis…”

Imam Alusi napominje: “Ovo nas upućuje da je slušanje muzike pogrdno djelo.” U ovom hadisu dokaz je da sredstva do kojih se dođe svirkom, upotrebom muzičkih instrumenata i pjevanjem nisu dopuštena. Onaj ko se hrani takvim imetkom priprema svoje tijelo za džehennemsku vatru, shodno Resulullahovim, sallallahu alejhi ve sellem, riječima: “Tijelo koje naraste od haram hrane i haram pića najpreče je da ga vatra džehennemska prži.”

  • Džabir, radijallahu anhu, prenosi sljedeći Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, hadis: “Nisam zabranio plakanje, već sam zabranio dva grješna glasa: zvuk muzike i igre, te šejtanska svirala…” Šejhul-islam Ibn Tejmijje govorio je: “Ovaj je hadis jedan od najjačih dokaza da je muzika zabranjena.”
  • Imam Ahmed zabilježio je u Musnedu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah me je poslao kao milost i uputu svjetovima, i naredio mi je moj Svevišnji Gospodar da iskorijenim i uništim muzičke instrumente, kipove…”
  • Enes b. Malik, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prilikom rekao: “Dva su glasa prokleta i na ovom i na budućem svijetu: glas flaute u raskoši i blagostanju i cviljenje (naricanje) u nesreći.”

Neki današnji “učenjaci” muziku porede s cvrkutom ptica, govoreći da, ako je dopušteno slušati cvrkute ptica, onda je dopušteno i slušanje muzičkih instrumenata koji proizvode iste te zvukove. Odgovor na ovu njihovu sumnju jednostavan je. U šerijatskim izvorima ne postoje dokazi da je slušanje cvrkuta ptica zabranjeno, a muzika je zabranjena po Kur’anu, hadisu i konsenzusu islamskih učenjaka. Prema tome, ova analogija (kijas) ne vrijedi i nema analogije uz postojanje jasnog dokaza iz Kur’ana ili hadisa.

STAV ČETIRI MEZHEBA PO PITANJU MUZIKE

Sva četiri mezheba priznata su kod učenjaka i po njima ljudi danas prakticiraju vjeru. Otuda, ako svi mezhebi imaju jednoglasan stav po određenom pitanju, onda se slobodno može kazati da je to stav Islama po tome pitanju.

  • STAV HANEFIJSKOG MEZHEBA

Što se tiče muzike i muzičkih instrumenta hanefijski su pravnici rigorozni, dočim po pitanju same pjesme (bez pratnje muzičkih instrumenata) koja u sebi nema zabranjenih detalja, imaju različite stavove. Dakle, zvaničan stav hanefijskoga mezheba u vezi s muzikom, bila sama ili sa pjesmom koja u sebi nema ništa zabranjeno, nije dozvoljena, kao što sama pjesma koja u sebi ima zabranjenih detalja nije dozvoljena.

Po pitanju pjesme koja u sebi nema zabranjenih detalja, hanefijski pravnici imaju različite stavove. Izuzetak je upotreba defa i pjesma koja u sebi nema zabranjenih elemenata prilokom svadbe, sunećenja djeteta i bajrama. Upotreba drugog instrumenta nije dozvoljena u ovim niti drugim prilikama.

U djelu El-Fetava el-hindijje stoji: “Razišli su se po pitanju samog pjevanja (bez pratnje muzike): neki su ga u potpunosti zabranili i rekli da je slušanje pjesme grijeh. Ovo mišljenje zastupa i šejhul-islam (Alija b. Muhammed el-Isbiidžani), a ako bi pjesmu čuo iznenada ne bi bio griješan.

Neki imaju mišljenje da pjevanje nije zabranjeno ako će koristiti u svrhu versifikacije poezije ili jezične pravilnosti. Drugi opet zastupaju mišljenje da je to dozvoljeno samo kada je čovjek usamljen kako bi odbio usmljenost i tugu, s tim da to ne bude vid zabave i razonode. Ovome mišljenju teži šemsul-eimmeti Es-Serahsi. Kada poezija sadrži korisne pouke ili fikhske propise, citiranje takve poezije nije zabranjeno.” (5/532, isto stoji u djelu Tebjinul-hakaik 6/13-14).

U djelu El-Bahrur-raik stoji: “U djelu El-Miradž stoji: ‘Dvije su vrste zabave: prva, zabranjena, a to su muzički instrumenti koji uzbuđuju i razdražuju bez pjesme, kao flauta, svejedno bila napravljene od drveta ili trstike, ili drugi instrumenti kao što su lutnja, tanbura(…) druga: dozvoljena, a to je def i to prilikom svadbe i sl. a čemu je povod veselje, a zabranjen je u drugim slučajevima zbog predanja u kojem stoji da je Omer, radijallahu anhu, kada bi čuo def poslao da se vidi zbog čega je upotrijebljen; ako je povod tome bila svadba, to bi prešutio, a ako bi bilo u pitanju nešto drugo, upotrijebio bi štap.

Muškarcima nije dozvoljen niukom slučaju zato što to spada u oponašanje žena (…)’ U djelu El-Bezazije, u poglavlju El-Menakib, prenešena je saglasnost (idžma) u vezi zabrane pjevanja uz muzičke instrumente kao što je lutnja, u vezi pjevanja bez muzike, prethodno si upoznat sa razilaženjem po tome pitanju”. (7/88) Imam Kasani, Allah mu se smilovao, u djelu El-Bedaius-sanaiu govoreći o obaveznosti traženja dozvole za ulazak u tuđu kuću kaže: “… ovaj propis važi ako hoće ući radi posjete i tome slično, međutim ukoliko ulazak bude radi spriječavanja činjenja grijeha, kao kada čuje pjevanje i svirku, neka uđe bez traženja dozvole, jer je sprečavanje činjenja grijeha stroga obaveza; ako bi se u ovome slučaju uvjetovalo traženje dozvole, onemogućilo bi se sprečavanje (grijeha)”. (5/209).

Ovo je prenešeno od imama Ebu-Jusufa, Allah mu se smilovao. Imam Es-Serahsi, Allah mu se smilovao, u svome djelu El-Mebsut kaže: “Nije dozvoljeno unajmljivanje radi poučavanja pjevanju i radi naricanja jer je to dvoje grijeh”.(16/14)

Šejhul-islam El-Marginani, Allah mu se smilovao, u El-Hidaji kaže: “Svjedočenje narikače i pjevačice se ne prima zato što time čine grijeh (…), niti se prima od onoga koji okuplja narod da im pjeva, jer ih okuplja da čine veliki grijeh.” (3/1105). Ovdje je pjevanje okarakterisao kao veliki grijeh (kebire).

  • STAV MALIKIJSKOG MEZHEBA

Malikijski se mezheb ne razlikuje od hanefijskog po pitanju zabrane muzičkih insrumenata, osim što kod njih postoji izvjesno razilaženje po pitanju dozvole frulei trube na svadbi, a van svadbe ih zabranjuju. Što se tiče ostalih instrumenata oni su zabranjeni bilo na svadbi ili mimo svadbe. Isto tako, kod njih postoji razilaženje po pitanju samog pjevanja, u najmanju ruku, ono je pokuđeno (mekruh) ukoliko ne sadrži zabranjene elemente, ako sadrži, onda je zabranjeno.

U djelu El-Mudevvenetul-kubra stoji: “Upitao sam: da li je Malik zabranjivao pjevanje, a on je odgovorio: “Malik je zabranjivao učenje Kur’ana po melodijama pa kako nije zabranjivao pjevanje; zabranjivao je da čovjek prodaje robinju pod uvjetom da je pjevačica, što upućuje na to da je on zabranjivao pjevanje (…). Upitao sam: da li je Malik zabranjivao defove prilikom svadbe ili je to dozvoljavao, i, da li je dozvoljavao unajmljivanje toga? Odgovorio je: “Imam je Malik zabranjivao defove i sve instrumente prilikom svabe.” (11/421)

Imam Alusi, Allah mu se smilovao, u svome tefsiru, prenoseći govor imama Turtušija, Allah mu se smilovao, kaže: “Turtuši je prenio od imama Malika, Allah mu se smilovao, da je zabranjivao pjevanje i slušanje pjesme i da je govorio: ‘Ako čovjek kupi robinju i otkrije da je pjevačica, ima pravo da je vrati zbog te mahane (nedostatka).’ Na pitanje o pjevanju koje su dozvolili stanovnici Medine, imam je Malik odgovorio: ‘To kod nas ne rade osim pokvarenjaci i razvratnici.’” (21/94).

U djelu Eš-Šerhul-kebir nakon navedenog razilaženja po pitanju dozvole frule i trube prilikom svadbe stoji:”…što se tiče ostalih instrumenata sa žicama najispravnije je da su oni zabranjeni čak i prilikom svadbe.”(2/339). U istome djelu slovi:”Najamnina za def i muzičke instrumente prilikom svadbi (…), tj. vjenčanja je zabranjena, neki su rekli da je dozvoljeno, ali ne znači ako su dozvoljeni (tj. prilikom svadbe) da je dozvoljena najamnina. Najispravnije je da su def i bubanj dozvoljeni prilikom svadbe sa zabranom najamnine, a drugi instrumenti su zabranjeni čak i prilikom svadbe, a svi instrumenti (u šta ulaze bubanj i def) su zabranjeni van svadbe pa je najamnina za njih zabranjena.” (4/18).

U djelu El-Hašijetul-Adevi stoji: “Ukratko rečeno, govor komentatora se svodi na to da je pjevanje zabranjeno uopće, bilo ono samo ili uz pratnju instrumenata, njegov govor ukazuje da je to zabranjeno čak i u svadbi. Isto tako su zabranjeni i instrumenti bez pjevanja, prilikom svadbe i van nje, i nije dozvoljen osim def i to samo prilikom svadbe. Pouzdano je da je pjevanje bez instrumenta mekruh; ako u pjesmi nema nešto što je mekruh, a ako ima, onda je zabranjeno. Već si upoznat da su instrumenti u potpunosti zabranjeni”. (2/565).

Iz ovoga se govora jasno vidi da su frula i truba zabranjene i u svadbi. Ovo je mišljenje odabrano i u djelu Hašijetu Desuki gdje stoji:”(ispravnije je da su oni zabranjeni itd.) ovo je suprotno mišljenju nekih koji su dozvoli njihovu upotrebu samo prilikom svadbe što i nije jako mišljenje.”(2/339).

  • STAV ŠAFIJSKOG MEZHEBA

Ni šafijski mezheb nema neke bitne razlike od prethodna dva; kod njih je pjesma mekruh ukoliko ne sadrži zabranjene elemente, a ako sadrži, zabranjena je. Instrumenti su uglavnom zabranjeni osim upotrebe defa za svadbeno veselje, dok jedan instrument spada u pokuđene čini. Pjesma uz instrumente je zabranjena.

Imam Šafija, Allah mu se smilovao, u svome poznatom djelu El-Ummu kaže: “Ako bi mu polomio tanburu, lutnju ili bubanj a na njima ima nešto što se može upotrijebiti mimo sviranja, to će nadoknaditi, ako se ne može upotrebljavati osim za sviranje, neće nadoknaditi ništa.” (4/212).

Iz ovoga se govora jasno vidi da je imam Šafija, Allah mu se smilovao, zastupao stav da su instrumenti zabranjeni, jer nije obaveza vršiti nadoknadu za uništavanje zabranjenih stvari, što je opće poznata stvar u Islamu.

U istome djelu također stoji: “Čovjek koji se počne baviti pjevanjem i to mu postane zanimanje, da mu dolaze i ide drugima radi pjevanja, da postane poznat po tome i da po tome se naziva, a tako i žena, onda se od njih neće prihvatati svjedočenje (…). Ovo zbog toga što je to spada u zabavu koja je pokuđena i liči na ništavnost (…)

Isto je sa čovjekom koji posjećuje kuće u kojima se pjeva i kojeg posjećuju pjevači, ako to postane njegova praksa, te se razglasi i pročuje i bude očevidno, isti biva na nivou bestidnosti i glupavosti, zbog čega se odbija njegovo svedočenje. Ako bi to učinio ponekad, onda mu se svjedočenje ne bi odbijalo zato što sam to (pjevanje) okvalifikovao kao nejasan haram.” (6/209).

U djelu Es-Siradžul-vehhadž stoji sljedeće: “Pjevanje je pokuđeno, to je podizanje glasa uz poeziju ili nešto drugo i to bez instrumenata. Ukoliko bi bilo uz instrument, onda je ono haram (zabranjeno).” (1/603).

U djelu El-Bejan imam El-Imrani, Allah mu se smilovao, kaže: “Što se tiče melodičnog pjevanja bez razdražujućih instrumenata ono je kod nas pokuđeno, nije ni zabranjeno niti dozvoljeno.” (13/291).

Na drugom mjestu kaže: “Što se tiče glasova koje proizvode instrumenti, oni se dijele na tri vrste: zabranjeni (haram), mekruh (pokuđeni), i dozvoljeni. Što se tiče zabranjenih to su instrumenti koji razdražuju i uzbuđuju, sami bez pjesme, kao lutnje, tanbure, bubnjevi, flaute, harfe i sl (…). Što se tiče pokuđenog, to je glas štapa ili motke (kadib, a to je poseban štap od trstike u koji se udaralo prstima). On dodaje pjesmi razdraganost i uzbuđenost a ne prouzrokuje to sam i nije haram zato što je on ovisan o pjesmi. Pa kako je pjevanje pokuđeno tako biva pokuđeno ono što o njemu ovisi (…). Što se tiče dozvoljenog, to je def, koji je dozvoljen prilikom svadbe, sunećenja djece i nije ga dozvoljeno upotrebljavati mimo ova dva slučaja.” (13/295-296).

  • STAV HANBELIJSKOG MEZHEBA

Ni ovaj se mezheb ne razlikuje od ostalih mezheba po pitanju zabrane instrumenata, osim kadiba (štapa) u vezi s kojim postoje dva mišljenja, što ćemo kasnije objasniti. Kod hanbelija zabranjeno je pjevati uz instrumente svejedno bilo u pjesmi zabranjenih elemenata ili ne. Ako se pjeva bez instrumenata i u njemu nema pokuđenih i zabranjenih elemenata, kod hambelija postoje dva mišljenja: prvo da je zabranjeno a drugo da je pokuđeno.

Ukoliko u pjesmi postoje zabranjeni elementi onda je ona zabranjena. Def je dozvoljen u svadbi a bubanj u ratu, što znači da mimo toga nisu dozvoljeni. U djelu El-Keššaful-kana stoji: “Pokuđeno je slušanje pjesme bez pratnje instrumenta kao što je lutnja, tanbura i sl., a zabranjeno je uz njih, tj. uz pratnju instrumenta slušanje pjesme.”(6/422).

U El-Kafiju stoji: “Dvije su vrste zabave: zabranjena i to su instrumenti koji uzbuđuju i razdražuju bez pjesme kao što su flauta, svejedno bila ona od drveta ili trske, ili drugi kao tanbura, lutnja i harfa (…). Druga vrsta, koja je dozvoljena, jeste def prilikom svadbe, a zabranjen je mimo nje. Muškarcima je on pokuđen zbog oponašanja žena (…). Udaranje u kadib (štap) ne uzbuđuje niti razdražuje i zato nije zbranjeno, ono je potčinjeno pjevanju i uzima njegov propis u pokuđenosti.”(4/525-526).

Po pitanju kadiba kod njih postoje dva gledišta: jedno da on nije mekruh osim sa pljeskanjem rukama, pjevanjem ili plesom. (El-Mugni, 14/160). Drugo da je zbranjeno, i to je tačno i ispravno mišljenje. (El-Furu, 5/237).

  • ZAKLJUČAK

Na osnovu spomenutog, s punim pravom možemo kazati da su muzički instrumenti u globalu strogo zabranjeni. Neki su zabranjeni u svakoj situaciji kao žičani instrumenti, duvački i sl. U to ulaze i svi savremeni instrumenti. Drugi su opet zabranjeni u određenim, a dozvoljeni u određenim prilikama, kao što je def prilikom svadbe, sunećenja djece i za bajrame i to kod svih učenjaka.

Po pitanju nekih instrumenata kao truba i frula kod malikija postoji izvjesno razilaženje da li su dozvoljeni prilikom svadbe; neki ih dozvoljavaju, a drugi brane, dočim su kod ostalih učenjaka zabranjeni, ali su svi jednoglasni da je upotreba trube i frule zabranjena mimo svadbe.

Po pitanju dozvole defa mimo spomenutih situacija postoji razilaženje. Naime, većina i njega zabranjuje, a neki ga učenjaci dozvljavaju. Isto tako, učenjaci imaju oprečan stav da li je dozvoljen muškarcima. Kada je u pitanju pjesma bez instrumenata ona je u najmanju ruku mekruh kod svih autoriteta pod uvjetom da ne sadrži zabranjene detalje. Ukoliko sadrži, i ona je kod sviju zabranjena, kao što je zabranjena sa bilo kojim od tih instrumenata osim defa.

Neki su učenjaci izuzeli pjevanje bez upotrebe instrumenata u određenim situacijama, kao bijeg od samoće, ali da ne bude u cilju zabave i razonode. Citiranje poezije nije zabranjeno, ako u njoj nema zabranjenih detalja, ako ima, onda je zabranjeno.

Comment on this post

About this blog

"Mi u Kur'anu objavljujemo ono što je milost i lijek vjernicima." (El-Isra,82)